Izložba Živjeti sa staklom – Nada Debelić

Izložba Živjeti sa staklom / Vivere cum vitro – Nada Debelić
29. siječnja – 20. travnja 2016.

izlozba-nada-debelic

NADA DEBELIĆ – KONSTRUKCIJA SLIKE U STAKLU
Tijekom dugogodišnjega slikarsko staža, Nada Debelić tek otprije nekoliko godina intenzivno istražuje mogućnosti stakla kao materijala i fuzije stakla kao likovnog medija. Svojim fuzijama predstavila se na nekoliko skupnih i samostalnih izložaba na kojima biva zapažena kao jedna od značajnijih predstavnica suvremene umjetnosti stakla.

Umjetnica zaokupljena izradom fuzija stakla, primarno je slikarica što je osjetno i u njezinim djelima koja naziva staklenim reljefima iako bi pravilniji nazivnik bio staklene slike. Unatoč reljefnom karakteru, djela likovno oblikuje slikarskim metodama. Analitičkim oblikovanjem formi i geometrijskom deskripcijom su radovi Nade Debelić stilski i formalno, ali ne i idejno, bliski kubokonstruktivističkim* idejama iz prve polovice prošloga stoljeća. Arhajski pristup analitičkoj metodi komponiranja djela osnovnim plastičnim elementima prisutan je i u njezinim slikarskim radovima u kojima također nerijetko apstrahira objekte modulirajući motive širokim plohama čiste boje. S druge strane, u fuzijama, takav pristup djelomično je, osim rukopisom umjetnice, uvjetovan i samom prirodom tehnike.

Kroz staklarski (i slikarski) rad umjetnicu okupiraju ljudi i emocionalna ekspresija lica. Izrađuje maske različitih emotivnih stanja, naglašavajući ekspresiju lica psihološkim svojstvima boje. Učinkovito rabi prirodna svojstva materijala koji odsjajem daje dodatnu snagu koloritu. Emotivna stanja ljudske svakodnevice koristi kao sredstvo približavanja promatraču – „maske“ koje svaki čovjek gotovo uvijek nosi. Apstrahiranjem i geometrizacijom, maske dobivaju ritualan i totemski, primitivan karakter.

Očita je zanesenost umjetnice u morski krajolik pa se kao motiv opetovano javljaju ribe. Ribe nedefiniranih vrsta kolorističkom igrom i suprotstavljanjem bojanoga i providnoga stakla te dodatkom bojanih detalja, osim naglašene estetske uloge, u sebi nose prezentaciju umjetničina životnoga prostora. Osobnu notu u rad unosi prikazima životnoga krajolika, poznatih rapskih zvonika koji se, likovno svedeni na osnovne geometrijske oblike, kao motiv pojavljuju na nekoliko djela. Otok Rab ujedno je i mjesto gdje sva ova djela nastaju.

Kontemplativni niz prikaza ovozemaljskoga života umjetnice upotpunjen je s nekoliko djela religijske tematike. U temama duhovnoga karaktera ne prepušta se konstruiranju geometrijskim oblicima, već na staklenim plohama čiste boje jednostavnim linijskim potezima ocrtava likove Raspetoga i Bogorodice. Oprečno duhovnome, u ciklusu u kojem se bavi snagom žene, umjetnica Bogorodicu prikazuje kao simbol majčinstva, naglašavajući njezin ljudski karakter. Uz Bogorodicu prikazuje i druge ženske likove (Eva, Venera, Kirka), simbole ženstvenosti i ženske opojnosti općenito, kultne figure koje ogoljuje od mitoloških karakteristika i uzdiže do kulta nevulgarne ženstvenosti. Koketira s feminizmom, ali u njega ne zalazi programatski i progresivno, već ističe purificiranu ženstvenost i snagu žene kao individue, a ne kao dio skupine.

Izložba pod nazivom Živjeti sa staklom / Vivere cum vitro prikaz je opusa fuzije stakla Nade Debelić koji tematikom pruža uvid u umjetničin život sa staklom koji je u prenesenom značenju, ali i fizički, uistinu dio svakodnevnoga života umjetnice.

* Termin kubokonstruktivizam skovao je Vladimir Maleković definirajući pojave u hrvatskoj umjetnosti bliske kubizmu i konstruktivizmu s početka XX. stoljeća. Opširnije vidi u: Vladimir Maleković, Stilovi i tendencije u hrvatskoj umjetnosti XX. stoljeća, Zagreb, 1999., 83. – 126.

Ivan Roth

 

ŽIVJETI SA STAKLOM
Kad se svjetlo prostrlo po vodi, ugledalo je svoje mlado lice pa se razlomilo u bezbroj zraka, razlomljenih krhotina. Svaki dodir svemirske harfe preslikavao je radosnu svjetlost stvarajući nova neba, mora, krajolike, biljke i začudna bića. Ispisivala se svevremenost. Budila prabića. Ona išaranih krila, peraja i tijela svakojakih oblika i boja. O kakvog li ukrasa na svijetu, kakve vedrine, neuhvatljive ljepote!
Kroz suze jutarnje rose dijete se raduje svjetlu koje mu sipi niz okno. A iza stakla čaroban svijet oblika i boja. Svakim dahom novi prizor. Ostakljena glazba.
Djevojčica je potrčala u hladno jutro. Injem posut krajolik kristalio se kao da su se zvjezdice koje su noću sjale na nebu odmarale na tlu. Trava i šareno lišće, grančice i pero grlice uhvaćene su u ledenom zagrljaju. Rubovi potoka zrcalili su se na jutarnjem suncu, a ispod ledene čipke radosno je žuborio potočić. Djevojčica je gledala te zaustavljene slike i one koje su prolazile kroz njenu nutrinu. Neka čudna svečanost svjetla i glazbe dirala je njezino djetinje srce.
Zubato sunce grijalo joj je obraze, a pred njom se odvijala čarolija koju je pospremila u spomenar i čuvala godinama u skrivenim odajama. Vraćala se tim začudnim prizorima gledajući kroz zaleđeno okno, prozor na jurećem vlaku kroz krajolike, prozorčić na brodu. Onda je zaronila u tišinu mora i zamalo ostala bez daha od ljepote.

Djevojčica, sada žena, izronila je očarana divotama i pohrlila slagati krhotine sjećanja. Radost stvaranja potpuno ju je obuzela. Sva bremenita osjećajima preslikava ih u boje, oblike, svjetlost i glazbu. Tonovi zemlje isprepleću se s prozračnosti neba, mora. Krajolici oživljavaju na licima žena poput draperija, isprepleću se s krhkim tijelima. Staklopisi neočekivano mijenjaju svoje raspoloženje dodirnuti tananom svjetlosti. Lica se ozare pa utihnu, a glazba poteče najprije nečujno, a potom poskakujući pa odluta u svoju noć.

Čarobnica Nada poziva nas da podijelimo s njom radost svjetla kroz život stakla. Nudi nam igru uhvaćenu u duši stakla. Razdragano slažući krhotine, preslaguje osjećaje i podastire začudnu dramaturgiju kojoj se bez opiranja pridružujemo. Tako i sami postajemo dio svjetlosti koja ispunjava njezine staklopise. Nada budi u nama radost stvaranja, onu iskru u dječjem oku. Vodi nas u usnula sjećanja. Ona nam srdačno daruje nadu da bar na trenutak zaustavimo zahuktali kotač vremena i oživimo dijete u sebi. Nada je nada. Tako živi, stvara i nesebično dijeli sebe.

Zoran Debelić