Prometejevi tragovi
Čovjekova potreba za svjetlom esencijalna je: ono ga uspravlja, ozaruje, potiče. Pa i najzanosnije evanđelje, Ivanovo, započinje Riječju koja je Svjetlost, idejom da biće može biti Svjetlost. O takvim ljudima-vertikala, ljudima-svjetionicima, koji emaniraju svoju unutarnju svjetlost, kako god se onazvala (ideja, ljubav, vizija…), govore svi mitovi svijeta, mistici i svi iskreni promišljaoci, nazivajući to svjetlo po mjeri svoje invencije i uvjerenja – krunskom čakrom, ljudskom pameti, trećim okom, inteligencijom… uglavnom – onim nečim što nas povezuje s kozmosom i njegovim principima.
Svjetionici su nositelji svjetlosti i darivatelji svjetlosti. Oni suuspinjanje na prste, izdignuća s poslanjem – vidjeti, svjedočiti viđeno. Proročanski postavljeni u prostor. Onaj koji vidi, zna: prosvijetljen je. Posvojio je svjetlost i iz nje stvorio svoju. Ne mislim da jejedino svjetlost (duhovni dio nas), ono božansko; i materijalno jest božansko, na drugačiji, ali također bitan način.
Prateći u djelovanju Mihaela Štebiha razvoj ideje stakla, koje ga intrigira dugo i intenzivno, rekla bih da autor uživa u varijacijama više nego u inovacijama. U aktualnom trenutku razvoja dodirnuo je delikatni šapat te moćne i zanosne materije, uravnotežio njene intenzitete matiranim, baršunastim podlogama kamena.
Sugestivna prosinuća kojima obiluje Štebihov ciklus Svjetionici nisu samo od svjetlosti nego i od zemlje. Ovako plemenit oblik zemlje kakav je upotrijebio, brački kamen, svojom diskretnom ornamentiranošću i koloriranošću unosi u radove nužnu dozu ukorijenjenosti, neporecive pripadnosti, bez koje bi svjetionici bili gluhi duhovi na vodi, a ne putokazi.
Kamen je dom tijela, određenost, stamenost, zemlja – fizika. Nosi karakteristike klime, ljudi, vjetrova, mirise, okuse… duh prostora. Zato je topao, intiman, naš. Čovjek i kamen dobro se znaju, od iskona, u obliku oruđa, oružja, uresa, relikvije… Put očovječenja, našeg rasta prema gore, posut je totemima, menhirima, obeliscima, tornjevima, vidikovcima, monolitima… brojnim oblicima postojanja svetog kamenja. I svjetionicima, naravno.
Drugi je dio ovih priča – staklo. Da se dobije staklo, treba kemije, povišene temperature, vatre, ekstaze. Staklo je bezdomovinsko, rođeno iz vatre kroz koju se gubi sve „efemerno“, parcijalno, lokalno. Kamen ima postojan karakter, ono nešto u što se ne može dirati, a staklo je žitka materija, podatna i elastična, ali,u stanju koje dopušta oblikovanje, visokom temperaturom zaštićena od previše jednosmjernih autorskih intervencija i želja. I ono brani svoju prirodu postavljajući granice kojima mjeri razliku između oblikovanja i nasilja. Traži sasvim drugi tip energije i pozornosti u (pre)oblikovanju nego kamen. Kamen nas dočeka već oblikovan i već je takav, nedirnut našom rukom, velika priča u koju ponekad ne treba dirati. Staklo nema pretpriču, predživot, osim ako ne posegnemo u daleke prostore u kojima je sve Jedno… Tražitelj smisla i oblika (što umjetnik mora biti) i staklo otkriva: u jednoj mjerikontrolira njegovo oblikovanje, ali dopušta da mu Kairos u nekom hipu ponudi svoju viziju, koju prepoznaje kao dobro rješenje… ili ga previdi na putu do nekog Drugog, možda također dobrog, ili boljeg… možda i ne. S Kairosom se nikad pouzdano ne zna, kao ni s umjetničkim izričajem.
Staklo je neka vrstmaterijalizacije svjetlosti: propušta je, prelama, fokusira, raspršuje. Nema tajne, samo igra – neuhvatljiva i inspirativna. Ako ima tajne, ona je upisana u staklo, njime detektirana, a nije mu imanentna.
Kamen pak nam jest tajna. Oduvijek pitamo se, bajkama i mitovima, o srcu kamena, korijenu kamena.
Ove skulpture spajaju elemente tako da svaki materijal zadržava svoju autentičnost: njima se dinamika razigrane cvjetolikosti i stamenost geometričnosti međusobno nadograđuju ipotenciraju u svojim osebujnostima. Kamen ovih kompozicija nije postament, nosač svjetlosti. Štebih ga nije degradirao nego mu je dao važnu ulogu suradnika u proizvodnji svjetlosti. Fascinantna je krhkost slika stvorenih lomovima svjetlosti i njihova ovisnost o okolnostima. Nije krhko Štebihovo staklo: krhke su slike u njemu. Staklo djeluje kao gnjezdište vizualizacije u kojem se susreću vanjsko svjetlo i unutarnje svjetlo u igri razotkrivanja svojih potencijala.
Analiziramo li forme, očigledna je težnja zaobljivanju i stakla i kamena, sustavna eliminacija oštrih linija/rubova, čime je naglašena podatnost, pitomost oblika, koji pozivaju na dodirivanje. U njima nema agresivnosti nego mirnoće i težnje pomirenju. Staklo obgrljuje i kruni kamen, koji pak se odrazno upisuje u krunište ili kapljište nastalo„skliznućima“ stakla, njegovim „prokapavanjem“ dužvertikale „tijela“ kamena:kamen, zasijan svjetlošću, sam iz sebe proizvodi svjetlosna zrnca, procvjetava… emanira, kondenzira ljepotu. Veze materijala nisu samo formalne, izvanjske, nego se upisuju jedna drugoj u bit.
U obradi nema ornamentalnosti jer su elementi sami po sebi lijepi. Zaglađivanjem kamena pokazuje se ljepota njegove unutarnje strukture. Povremena mrežica traga dlijeta ili neka voluminoznija arabeska, ona iznimka koja potvrđuje pravilo, ponuda je oku da se zaigra i opet bude prijemčivije za ravnu površinu, ili ruci za intenzivno doživljavanje glatkoće površine.
Posebna su priča ovoga ciklusa formati i njihovi odnosi. Mali oblici osvajaju krhkošću, ljupki su zbog svoje gotovo šaputave pitomosti. Interesantno je što i u toj dimenziji kamen ostaje kamen – neproziran i delikatan u svojoj autentičnoj ornamentalnosti, a stakla u decentnoj simetriji raspršuju strogost oblika i unose poetičnost. Veliki pak oblici zaista su uspjeli ostvariti energiju monumentalnosti, čiju uznositost Štebih naglašava krunjenjem poludragim kamenjem. Četiri elementarna gospodara univerzuma, tetrarsi N,S,E,W, jahači apokalipse… kako već želite interpretirati postav, funkcioniraju kao svetište, ostvarujući s Petim elementom, Portalom, sugestiju mističnosti, kojom je u dobroj mjeri protkan cijeli ciklus.Motivski i figuralni minimalizam, kojem je Štebih oduvijek sklon, u ciklusu Svjetionici, premda na rubu apstrakcije, sasvim jasno sugerira referent u zbilji, interpretirajući ga stilizacijom i kontekstom.
Ono što su u ovom prostoru svjetionici, u drugom bit će katedrale, Prometeji. Potencijal oba materijala (glatkoća i odražavanje/odsijavanje) omogućuju(i podrazumijevaju) upisivanje konteksta u svoj sadržaj, tj. otvoreni su dijalogu s kontekstom: tek udomaćeni u konkretni prostor definirane su priče i poruke.
Štebihovi objekti manifestiraju klasičnu ljepotu: uređeni su, dovršeni, stabilni, uravnoteženi.Autor je postojano i duboko vjeran svojoj ideji umjetnosti kao plemenite vještine kojom nastoji čovjeka prizvati sjećanju na viši dio bića, zaglušen nervozomsvakodnevice.Proizvodeći svoju viziju Štebih poštuje primarnu kreaciju, su-govori s onim silama i vrijednostima koje su odistinski upisivane u nju te stoga mogu reći da, stojeći pred ovim radovima, stojim pred dvije ljepote: pred ljepotom kompozicije, objekta kao umjetnine, autorskog djela, i pred ljepotom svijeta, zemlje, početne materije,od kojih nijedna nije, u svojoj posebnosti, ugrožena od one druge.
Ako je svjetionik znak opasnosti, onda je reći da su ovi Štebihovi sublimacija opasnosti u ljepotu. Nazvala bih ih dobrim duhovima voda, koji znaju da čovjek, koliko god volio vodu, naposljetku teži kopnu kao odmorištu i domu.
Tajna dobrih rješenja je u harmoniji, u dosluhu i supostojanju s Drugim i drugačijim.
prof. Emilija Kovač, književnik
